Aleksandar Lekso Saičić je preminuo 20. (7) aprila 1911. na Cetinju. 2026. godine se obeležava 115 godina od njegove smrti, i u vezi s tim sam napisao ovu objavu.

Vest o smrti u Glasu Crnogorca (službenim novinama) od 22. (9) aprila 1911.

Govor kapetana Đorđija Dragovića na sahrani

"Vaše kraljevsko visočanstvo, ožalošćeni skupe!

U ovako tužnome času, teško je naći riječ, kojom bi čovjek u punom obliku mogao izraziti svoja osjećanja. Kapetan Saičić umro je.

Koliko samo to teško pada na srcu i na duši svima, koji ga, makar i iz dalje poznavahu; a kako li to duboko poražava njegovu svojtu, prijatelje i drugove! Kako li svaki mora, sa dubokim uzdahom reći: „Pa, zar je to onaj naš omiljeni Lekso? Zar da njega, onako čila i vatrena, tako za navijek izgubimo između nas!?“ Jest, nema više među živima našega dičnoga kapetana Saičića, uzor-oficira, rodoljuba, kućića, junaka! - Pa ko bi mogao i umio, ovako momentalno iznijeti i približno pravu sliku života i djela ovoga mladoga viteza, - ko bi znao izređati sve one vrline i zasluge koje ga krasahu?

To i nećemo. Nije nužno, jer je svima već poznato: ko je bio kapetan Saičić; samo toliko, neka mi Vaše Kraljevsko Visočanstvo, poštovani a ožalošćeni skup ovaj dopušti riječ oproštajnu, da, u ime svoje i drugova njegovih rečem pošljednje i tužno: zbogom!"

Pokojni Aleksandar rodio se je u onome junačkome kraju - Vinickoj, Beranskom okrugu, 5. avgusta 1873. god, na ognjištu dostojnoga potomka Vuka Brajotića, — čuvenoga komandira Vasa Saičića. Osnovnu školu i gimnaziju učio je na Cetinju, kao pitomac Njegova Veličanstva Kralja - danas srećnovladajućega Gospodara Crne Gore. Iza toga produžio je gimnaziju i u Dubrovniku, a odatle priješao je u bratskoj nam Kraljevini Srbiji, te - raspaljen viteškim željama: da, kao sin junaka i junačke porodice, bude što prije vojnik i junak pod oružjem, stupio je u „Pješadijsku podoficir školu“ u Biogradu. Po svršetku iste vratio se u domovinu gde bude postavljen ađutantom vasojevićske brigade, u kojoj je službi ostao tri godine, a tada je svojevoljno napyštio, ca željom: da se, kao vojnik i dalje usavršava, te ode u Carigradu, i tamo stupi u redove vojske, kao poručik carske garde, u kojoj je u kojoj je proslužio tri godine.

Prateći razvoj ondašnjih političkih prilika na dalekome istoku, mladi Aleksandar, kao bujan i razborit vojnik naslućivao je: da bi tamo lako mogao i rat planuti, te zato ostavi službu u Turskoj i prijeđe u Mandžuriji, kamo je stupio u ruskoj vojsci sa činom poru čika, u kojoj ga je službi na skoro zastao i onaj krvavi i čuveni rat svjetske istorije, — rat između Rusije i Japana. U tome kolosalnome ratu, za pune tri godine, naš hrabri Aleksandar, ponosno je letio u prve redove neustrašivih boraca, smjelo prosipljući svoju i neprijateljsku krv, ne zaklanjajući svoja čelična prea i junačko čelo pred masom od pola miliona bajoneta, pred gradom kuršuma i granata. On se je uvijek nagonio ovamo, gdje muška prsa goli ba- joneti probadaju, gdje bojni hitci viteška čela lome, gdje ljudska krv potocima vri, - kako to divno i naši Srbi u pjesmi prikazuju: “Saičića sa zelena Lima Koji vazda bješe međ' prvima!..."

Tako je naš viteški kapetan Saičić znao na dostojnoj visini čuvati sjaj i ugled crnogorskog oružja na strani. U tim krvavim i dugim borbama, Aleksandar je bio tri puta ranjen; Prvi put pod Jun-džu-anom, dobio je ranu po glavi od neprijateljske sablje; drugi put pod Pej-an-čanjom u Koreji, ranjen je neprijateljskim kuršumom u desnu stranu, i treći put pod Labatajem, blizu znamenitoga grada Mukdena u Mandžuriji. Ali ga ni jedna od tih rana, od kojih neke behu i teške, ne odvoji od bojnoga polja, - kapetan Saičić ne podleže ranama i ne traži bolnicu, već i dalje borio se i krvavio onako, kako to čini pravi junak i junaković, - kako to dolikuje Crnogorcu.

Za njegovo neustrašimo junaštvo, u toku ovoga rata on je unaprijeđen u činu kapetana, i kao takav komandovao je jednim konjičkim eskadronom, u Amurskom Dragunskom Puku, a u odredu đeneral-štabnog pukovnika Madridova.

Njegovo junačko ratovanje ratovanje na daleki istok, najljepše nam prikazuju njegova Viteška prsa, na kojima vidimo: IV step. Sv. Vladimira ca mačevima i bantom; II i III step. Sv. Ane, i II i III step. Sv. Stanislava sa mačevima i bantom; tako još rusku ranjeničku medalju, crnogorsku „Za hrabrost“; IV step. Danilova ordena, talijanski krst i dr.

Po svršenome rusko-japanskom ratu Aleksandar se, s puno ponosa i ratničke slave, kao pravi heroj, povraća u svoju otadžbinu, u kojoj je, od sviju svakoga najsrdačnije primljen, sa ljubavlju i poštovanjem onakvim, kakvo to Crnogorci umiju odati čovjeku i junaku; a Njegovo Veličanstvo naš Uzvišeni Kralj, podario mu je čin kapetana, u kome je i u Rusiji onako časno i dostojno proslužio, a u svojoj domovini produžio, evo do pošljednjega časa njegova života.

I osim zasluga na bojnome volju, Aleksandar je i u miru bio tačan i revnosan službenik, srcem i dušom odan zemlji svojoj i Gospodaru; poštenjak i kavaljer, iskren i pouzdan drug, slobodouman i razborit ljubitelj i zaštitnik pravde i istine, te dvije najljepše svetinje čovječanstva. Njegova duša bila je plemenita, jaka i uvijek uzvišena nad sitničarenjem i intrigama. Bio je jednom riječi sve ono, što treba da bude jedan, u pravome smislu, crnogorski oficir.

On je radio i perom, te je preveo s ruskoga i izdao onaj značajan akt „Predaja Port-Artura“.

Ti polaziš između nas, dragi naš mili Lekso! Ostavljaš nas - tvoje drugove na svagda, drugove koje si ti istinski ljubio, a oni tebe i ljubili kao čestitoga druga i poštovali kao junaka. Jest, ostavljaš nas, ali to samo prividno. Tvoja smelost, hitrina, druželjublje, slobodoumlje, iskrenost, patriotizam, ona žarka ljubav i odanost otadžbini i Prijestolu, oni tvoji junački sve će to vjekovima blistati u živoj uspomeni tvojih drugova, oficira i vojnika domovine i tvoga Gospodara. Mi, tvoji, danas poraženi tvojom preranom smrću, - drugovi, doživotno ćemo se spominjati tebe - našega, ratnom slavom ovjenčanoga, druga; sjećaćemo se junačkoga kapetana Aleksandra Saičića.

Zbogom, mili druže naš! Zbogom vazda, mladi viteže, junački sine sine ove zemlje, čije si svetinje svagda pred očima imao, ljubio ih vjerno i iskreno poštovao, i kojoj si se dostojno odužio! Neka ti je slava. mladi uzor-junače!“

Javna blagodarnost Saičićeve porodice povodom sahrane (Glas Crnogorca od 29. (16) aprila 1911)